Wilhelm Busch - Plisch und Plum - Plisch i Plum

Wilhem Busch

Plisch i Plum


(Prijevod: Blago Vukadin)

 

PRVO POGLAVLJE

Nosi lulu u ustima
Dok korača s kučićima,
Njih dva nosi Šuljo stari,
Lulom dimi i zrak kvari.
No iako žari lula
Duša mu se sva smrznula.
«Čemu» - veli hladnog glasa,
«Čemu služi ova rasa?
Zadovoljstvu ili sreći?
Ne, na to se mora reći.
Bacit ih treba, princip moj to je
Jer ja ih ne volim. I tako je.»


Pa pored lokve Šuljo staje
Za utopit duboka je.

Stupče psići bojažljivo
Nogicama malim živo,
Unutarnji glas im kaže
Brzo pomoć da potraže!


Hop! Leti jedan već u luku.


Plisch u bari muči muku.


Hop! Pa drugi sada ode.


Plum nestaje ispod vode.



«Gotovo je!» Šuljo viče
Pa se pušeć on odmiče.

Istina je stara, znana
Ne hvali jutro prije dana,
Jer Paul i Petar, sasvim goli,
Svaki se od njih kupati voli
Skriveni vidješe Šulju zloga
Iza šiblja pogustoga.


Kao žabe skaču braća
U močvaru sad, bez gaća.



Pa vuku po jedno štene
Do obale udaljene.

«Plisch, sad ti si!» Paul veli,
Petar svoga Plum zvat želi.


Zatim Paul i Petar krenu
Noseći štenad pomalenu.
Pa žure jako, ali bez treske,
U pravcu kuće roditeljske.

DRUGO POGLAVLJE

Tata Krilić za zlo ne zna
Mama Krilić sva ljubezna.
Sjede mirno prislonjeni
I bez briga, opušteni,
Dok se sunce sprema leći
Uživaju sad sjedeći,
Blagi dan se bliži kraju
Svoju djecu dok čekaju.

Evo stižu, vraćaju se,
Glas dva psića isto ču se.
Očev glas je malo jači

Krilić veli: «Što to znači?»

«Popusti im» - mama veli
«To su oni uvijek htjeli!»


Iako još bješe rano
Mlijeko već je servirano,
Večerat obitelj ide;
Plisch i Plum se slabo vide.

U mlijeku su s nogicama,
Ližu kajmak skroz bez srama,
Da im prija pokazuju
Bučno srčuć, svi ih čuju.


Šuljo sve kroz okno gleda
Iznenađen on se preda.

«To uopće lijepo nije,
Al’ za druge» - on se smije.

TREĆE POGLAVLJE

 

Paul i Petar, svaki snije
Kao da ništa bilo nije,
U postelji odmaraju,
Ta, zašto da se sekiraju;
Nosnice što malo vire
Šuštajuć' se kupe, šire.

Plisch i Plum se još mrdaju
Neodlučni, jer ne znaju



Gdje da sniju, gdje da legnu,
Dal' pod deku da pobjegnu?

Plisch se, na to naviknuti,
Triput oko sebe vrti,

Dok Plum hoće pokazati
Za nježnošću da on pati.


No dečki što sniju snove
Ne žele igrati igre ove.



«Mrš» - čuju se riječi grube
Iz kreveta psi se gube.
Kad je hladno tad se radi
Da čekanje ne dosadi.
U tu svrhu dobro služe
Cipele il' hlače duže;
Pa te stvari dok ne svane
Već su sasvim poderane.



No za oca groza to je
Kad u sobu banuo je.


Kad to vidje on problijedi
«Što to košta?» - upit slijedi.



Kaznit hoće dječurliju,
Oni glume da još sniju.
Ali majka kune, jeca:
«Ostavi ih, još su djeca!»
Očinja se ljutnja gasi
Ljubav majke djecu spasi.



Dječacima to ne smeta.
Petar zato sada šeta
U ogromnim papučama,
A Paul u kratkim hlačicama.


Plisch i Plum, za red ne znaju
Pseću kuću dobivaju.


Šuljo veli: «Lijepo nije.
Al' za druge!» Pa se smije.
ČETVRTO POGLAVLJE

U zamci se jednom stvori
Miš naopak, od svih gori

Što puno je, puno dana
U podrumu, usred stana,
Posebno u noćnoj tami
Išao na živce mami.

Plisch i Plum se već vesele,
S dječacima radost dijele,
«Mišiću stari» - za njih to znači,
«Iz zamke se sad izvlači!»

Zum! Petrova nogavica,



Tu se skriva izbjeglica.

Pogledom ga prati Plisch,
Plum čeka da dođe miš.

Gric! U njuškino nježno tkivo
Zabija se glodnjak živo.



Plisch ga za rep vući stao.
Gric! Uha mu se dočepao.



Prema lijehi miš se kreće
Susjetkino gdje je cvijeće.



Velika je to nesreća,
Što rade od divnog cvijeća.


Madame Ruža ulje sprema
U lampi ga više nema.
No srce joj skoro stade
Kad vidje što štenad rade.
Pa korača brže dama
Nosi ulje u rukama.

Osveta je bijesna, ljuta,
Ulje lijeva sad dva puta,
Svak dobija podjednako.
Što petrolej peče jako!



No učinak ovog djela
Nije Ruža predvidjela.

Kad vidje što potom slijedi
Rastuži se, pa problijedi,


Opsjednuta pogled krije
Pa se kao luda smije.
«Uh» - govori plačnog tona
Pa u nesvijest pada ona.



Paul i Petar, hladni i kruti
Nemaju ni kap sućuti.
Svejedno je dječacima
Kakve patnje drugi ima.


Šuljo veli: «Lijepo nije.
Al' za druge!» Pa se smije.

PETO POGLAVLJE


Kratke hlače, dugi sako
Nos i štap mu krivi jako,
Oči crne, duša siva,
Šešir naget, usta kriva.
Takav vam je Kosić Smješko.
(Ljepšim biti nije teško!)



Pred vratima od Krilića
Na njeg laju dva kučića.

Dok prestaje gruba dreka



Novi napad već ga čeka.


Okreće se stalno brže
Al' psići još čvršće drže.



Psići tamo gdje držaše
Svu odjeću poderaše.

Dal' još jednom isto slijedi!
Ne, nek razum sad pobijedi.


On ustima šešir steže.
Psi se čude, tiho reže,



Zašto Smješko, poput pseta
Na sve čet'ri nazad šeta

Do vrata, do Krilić mame
Što je došla zbog galame.
Kao na klupu od mahovine



U njeno se u krilo vine.

Tata Krilić isto tu je
«Jao» - Smješkov glas se čuje,

«Kriliću, ti štetu plati,
Il' ću ovo na sud dati!»

Platit mora, žao mu je,
Od žalosti bol boluje.
Okreće se, ljuto gleda
Dva dječaka, dva nereda,

Misli pritom on nemilo:
«Vikat neću, sram vas bilo!»
No ljutnja na strogom licu
Ne zanima njih dvojicu.

Šuljo veli: «Lijepo nije.
Al' za druge!» Pa se smije.

ŠESTO POGLAVLJE

 

Plisch i Plum su, reć se mora,
Pokvarena dva zlotvora,
Pokvareni, al' se slažu
Našto mnogi od nas kažu:
«Zato treba čast odati.»
No dokle će to trajati?
Zloćo gdje je zloću probr'o
To ne može svršit dobro.

U suncu, nasuprot njima
Lijepa, mala kuja ima.

Pogled na nju radost to je.
Raduju se psi i stoje.

Svaki hoće prvi biti
I zanesen ju smotriti.
Kad progura Plisch se brže
U Pluma se oči stuže.

A kad Plum je ispred Plischa
Žalost neće da se stiša.

Pa prijetnjama već se služe,
Noge stružu, oči kruže.



U bitci se laje, reži;
Plisch pobjednik, a Plum bježi.



U to vrijeme mama sprema
Jela znana, boljih nema,
Palačinke i salatu
Za dječicu i za tatu.




Zum! Sad dolazi, a ne gleda
Plum dok Plisch mu pobjeć' neda.



Stoličica, tijesto, zdjela
Miješaju se među tijela.
«Čekaj Plisch, ti pašče drsko!»
Viče Petar ljuto, mrsko,
Udara ga ciljajući.
Nato Paul biva ljući.



«Zašto biješ psića moga?»
Paul tuče brata svoga.



Al' i Petar snage ima,
Uzvraća mu po ušima.


Očajno se braća mlate
Čak uz pomoć od salate.
Njom se lijepe i mrljaju
Uspaljeni dok srljaju.



Tata Krilić tu se stvara
Spreman štapom da udara.
Mama Krilić dobra, blaga
Uzbuđeno doziva ga
S namjerom da djecu štiti
«Nemoj takav ljutit biti!»



Štap zahvata kapu njenu
S puno truda obrubljenu.

Šuljo zli se tomu smije:
«Ovdje svatko svakog bije.»




No tko tuđem zlu se smije
On obljubljen nigdje nije.


Palačinke peku vruće
Pod tom kapom on skakuće.


«Fatalno je» - Šuljo blene
«Ali sada i za mene!»

SEDMO POGLAVLJE

Gle, Plisch i Plum ovdje sjede
Negoduju, ljuto glede
Jer lanci ih kratki krote,
To im svaki nagon ote.

Krilić isto muku muči,
Sve promijenit' on odluči!
Vrline trebaju puno truda
A zla bit može svaka luda!

Pred katedrom sjede stoga
Petar i Paul kod uče svoga.
A učitelj, Tvrdić zvani,
Sad počinje da obznani:



«Raduje me, đaci mili
Da vi ste se pojavili,
Da ćete se potruditi,
Oči i uši razbuditi.
Kao prvo učit ćemo mnogo
Čitanje, pisanje i računanje strogo,
Jer čovjek kroz takvo opširno znanje
Steče počasti, al' i imanje.
Kao drugo: Znanje ne bi vrijedilo ništa
Ako bi ostali dva derišta,
Jer tko se pristojno ne zna ophodit
To može samo k nevolji vodit,
I zato na kraju, ja radim tako,
Molim vas hitno, iskreno i jako



Da ako vi ste od vaše volje
Odlučili slušat me, trudit se bolje
Pružite ruke gledajuć me lako
I recite: Gospon Tvrdiću, nek bude tako!»



Petar i Paul, naopaki,
Misle: «Pajdo, zar si taki?»
Te ne daju odogovora,
Još se svaki kezit' mora
Našto učo zviždućući
Progovara malo ljući:

«Ako je vaša namjera bila» - veli
«Da biste u zlu okorjeli,
Moja je namjera nešto sasvim drugo,
Na stol vas poleći, ne čekajuć dugo,
Da na taj način, uz nekoliko šala
Omekšam vašu volju, djeco mala.»



Pa potomu on bez glasa
Kao sablju iz pojasa
Izvlači sad šipku svetu
Što otvrdnu na drvetu,
Za vrat vičnom rukom diže
On dječake sebi bliže,


Tuče šipkom bez oprosta
Dok ne misli da je dosta.

Pa mirno doda: «Dragi dječaci,
Jeste li još uvijek hrabri junaci?



Jeste li zadovoljni? Jesmo li jedno?»
«Tako je gospon Tvrdiću!» - viču zajedno.

Tvrdićeva pak metoda
Dobra je jer daje ploda.



Svatko prizna: «Baš su zlatni,
Petar i Paul su šarmantni»

Svak uzima svoje kuče
Plisch i Plum sad isto uče,
Dresura je neophodna
S Tvrdićevom jako srodna.



Uskoro su uvježbani
I od svakog poštovani.
Pa kao što s pravom spada
Nema muke bez nagrada.



SVRŠETAK


Dođe jednom jedan čovjek
Dalekozor noseć dov'jek
Mister Ami što se zove,
Bogat jako, prepun love.
«Zašto gledat bez potrebe
Pri hodanju ispred sebe,
Daljina je lijepa jako
A ovdje sam ja jednako»



Spotaknu se dok sanjari,
Pogled nesta u močvari.

«Paul, Petar, dečki mili,
Gdje nestade gospon čili?»



Pita Krilić, koji s njima
Šeta mirno po poljima.

Uskoro je jasno bilo
Što se ovdje dogodilo




Pred njima se Ami stvara
Durbin i šešir krije bara.

«Brzo psići, donosite!»
Čuju se riječi odrešite.

Psići zarone aport čuvši
Donose stvari ne pisnuvši.
Dobro su ih dresirali
Pa ih mister jako hvali:
«Biste li ih prodat htjeli?




Puno plaćam!» - mister veli.
Krilić tata, kad to čuje
Odgovara: «U redu je.»
Pa osjeća snagu novu
Kad ugleda silnu lovu.



«Zbogom Plischu, zbogom Plumu
Uvijek ćete bit na umu.
Ah, što brzo lete dani
Nas četvoro tu smo lani
U trenutku punom strasti
Odlučili skupa rasti.
Puno zdravlja i bez bijede
Beefsteak nek se uvijek jede!»
Šuljo koji isto tu je
Sve to vidi i sve čuje
Tuđa sreća njemu smeta
«Radosno je» - on brbleta
«Al' nažalost ne za mene.»



Od bola se potom prene
Zavisna se duša smrači
Brzo dima još povlači,

Pa u vodu zatim pade



I život mu tu prestade.
Beživotno sad je lula

Slabo, blijedo otpuhnula,
Duhan još se slabo žari,
Zadnje biljke potom kvari,
Plavi dim još kratko traje
Kh! I priča tu prestaje.