Wilhelm Busch
Bogoljubna Helena
(Prijevod: Blago Vukadin)
Prvo poglavlje
Lenin odlazak na selo
Kao vjetar u vrbe
granama
Zvuči pjesma poštenog pjesnika
Kad gradove s grijesima,
manama
On riječima žalosnim
naslika.
K'o na primjer bezbožne novine
Što u rano, još jutranje
doba
Građanima opisuju čine
Pune grijeha, svakojakih
zloba.
Offenbach je primjer
takva grada
S koncertima i sa
plesovima
Djevojačka, žudna srca
mlada
Čekaju ih, raduju se
njima.
Zadnja kava tek je
popijena
Već se čisti tijelo,
duše breme,
Ulica je potom ispunjena
Svi šetaju da ubiju
vrijeme.
Židov krivi što upravo
stiže
Nos zavinut, a zgužvane
hlače
Do burze se vijugavo
diže,
Sav pokvaren, bezdušan
dapače.
Gledaju se pa se
pozdravljaju
Blagi, nježni i fini
gosponi
Sa ženama lijepim k’o u
raju,
Stražnjice im slatke k’o
bomboni.
Ne spominjat želim
mjesta zala
Gdje se noću u zlu
praznikuje,
I u krugu gdje se
liberala
Svetog Oca i mrzi i
psuje.
Za koncerte isto tako ču
se,
Gdje stručnjaci jako
zadivljeni,
Ozareni stalno okreću se
Dvogledom su dobro
zaklonjeni.
Gdje uz tople, uzburkane
grudi
Rado svatko sjedi ili
stoji
I zbor muza svakoga
razbudi,
Čak Apolo gdje se sav
uznoji.
Kazalište isto ne
navodim
Gdje zbliženi i u kasne
sate
Lijepa žena i stari
gospodin
Zagrljeni kad se kući
prate.
Puno djece zato stvori
tu se
Bez planova, jer caruju
ćuti,
Kad porastu djeca
odmetnu se
Griješe isto jer su
nezbrinuti.
Da Helenu tog svega
poštedi
«Ti na selo dođi, dijete
drago»
Staratelj joj reče
dobri, sijedi
«Ovce, janjci gdje
skakuću blago.
Tamo stric je, tamo je i
strina,
Tamo dom je razuma,
morala,
Tu su tvoji od davnih
davnina»
Pa na selo ode Lena mala.
Drugo
poglavlje
Stričeva pidžama
«Heleno» - reče stric
sjedeći –
«Ovo bih ti sada htio
reći,
Kao kršćan i kao
čeljade:
Čuvaj ti se svega
paklenoga
Što zavodi često ljude
mlade
I ništi ih, kvari
poslije toga.»
«Da, nažalost – strina
na to doda –
«Znam ih puno od takvoga
roda
Zato svako dijete
cijenit mora
Poduke od starih
dobrotvora,
Jer oni su prošli puno
toga
Vjerujući u dragoga
Boga.
Laku noć sada, već je
kasno,
I moli dijete, moli
strasno.“
Helena ode, radosno
prenu
Kad ugleda pidžamu
položenu.
Pa koncem brzo, bistre
glave
Zašiva vrat joj i rukave!
A potom u svoj krevet
liježe
I sretna topli pokrivač
steže.
U krevet se i stric
sprema
Umoran je i već drijema
Najprije šmrče on
burmuta,
Navika je to steknuta,
Pa se potom on presvlači
I pidžamu sad oblači.
Al' ne ide kako htješe,
Nešto čudno ovdje bješe.
«Što je ovo, što sad tu je?»
Zajapuren stric već psuje.
Rukom kači on vrh svijeće!
No ljutnja mu pomoć neće.
Uz tu ljutnju, strašnu, gadnu
Burmutica i sat padnu.
Tres, ormarić noćni pritom
Pade s bukom strahovitom
Utom strina nosi
svijeću.
Stric već diše, na svu
sreću.
On galami «Dijete zlo
si!
Tebe mislim, legla što
si.»
A Helena misli sneno:
«To neće biti
ponovljeno.»
Treće
poglavlje
Prijak Franjo
Helena raste, mudrija
biva
Duga je haljina već
pokriva.
«Heleno draga, ču li što
je,
Prijak naš Franjo stigao
je?»-
Reče joj strina u poslu
svome
Praveći kavu. I doda k
tome:
«Ti fina budi i
pristojna,
I nemoj biti ti odbojna,
I nemoj sjedit tako
krivo,
Te nemoj buljit
podrugljivo,
A nikako, slušaj Leno
Ne oblači to zeleno.
Tu haljinu neukusnu,
S tim izrezom, niti u
snu.“
Dal' još spava? – misli
Lena
Već na vrata naslonjena.
Umoran od dugog puta
On još leži par minuta
«O» – tad ču se glas od
Franje-
«Vrijeme je za
ustajanje.
A da bi se to uspjelo
Oprati se mora tijelo».
Kao prvo: ljepši ti si.
Kao drugo: ti spor nisi.
Treće: treba prašno
tijelo.
K'o četvrto: prati cijelo.
Peto: taj se krasi tko
se mije.
Zadnje: jer to štetno
nije.
Kako on se tek veseli
Jer košulja sva se
bijeli.
Sav radostan, tijelo
jače,
On oblači potom hlače.
Raduje se, donijet to će
Nagradu mu zbog čistoće.
Potom lulu Franjo
sprema,
Helena žuri da je nema.
Bum – žuri jako, ne vidi
ništa
Pa čak ni kantu kod
stubišta.
Pade u krilo služavci
Janji
Što htjede donijeti
čizme Franji.
Lena se kliže, kliže i
Janja;
Strina se s kavom sporo
sklanja.
Pa ču se pritom zvec,
zvon i klap
I strica oprži kave
slap.
Četvrto
poglavlje
Žaba
Franjo bješe jako
obrazovan,
I obljubljen, od svakog
poštovan.
Tako on jednom, u sate
kasne
Spjevaše pjesmu poruke
jasne:
„Kad sam jednog lijepog
dana
Po šumi se ja šetao,
Doletjela ptica s grana,
Cvrčala je, ja slušao.
Sad osjećam, razumijem
Što pjevaše tada ptica:
Ljubav sve je što
umijem,
Sve ostalo besposlica.“
Franjo pjesmu darova
Heleni
Našto ona malo pocrveni.
Franjo isto prepun je
veselja
Zbog pohvale, ali i zbog
želja.
Svejedno gdje i što se
klima
Franjo i čekić i čavle
ima!
Kad u tamni podrum kreće
Franjo je s Lenom,
plašit se neće!
A povrće kad se gleda,
Franjo nazad, Lena
sprijeda!
I teško ponekad znade
biti
S pritke mahune
dohvatiti.
Zato Franjo ljestve čuva
Da se Lena ne ugruva.
A gotova kad je Lena
On ne čeka niti trena.
Kratko, jasno! Što god
da je
Franjo tu je, ne
sustaje.
I još k tomu on umije
Šalom druge da nasmije.
K'o na primjer usred
blata
Kad skakavu žabu hvata.
Ljigavu je potom sprema
On u burmut. Nikog nema.
Kad uz kavu stric
posjednu
Htjede šmrknut mjeru
jednu.
Hop! Žaba se stvori utom
Na nosu mu uzdignutom.
Pljus! Da bude sve još
bolje
Nalazi se ured šolje.
Pljas! U maslac nasred
stola
Upala je, čak dopola.
U krilu je strini sada
Pa strina u nesvijest
pada.
Stric galami, zvoncem
zvoni:
«Dođi Janjo, žabu goni!»
Junak pravi hrabra Janja
U kliještima žabu
sklanja.
Strina već se, Bogu
hvala,
Osvijestila i ustala.
Kad je Lena to saznala
Od srca se nasmijala.
No mora se nadodati
Franjo Janju isto prati!
No svakog momka ponekada
Zavede služavka lijepa,
mlada
I mi smo samo griješni
ljudi!
Lena se moli, Franju
žudi.
Samo stric na to tajno
psuje:
On sve vidi i sve čuje.
Posebno su teški sati
Zbog duhana kada pati.
No odmah se obraduje
Da već ljeto na kraju je
Za čim Franjo jako žali,
Praznici su prohujali.
Peto poglavlje
Ljubavno pismo
Stric nek viče, nek se
ljuti
Bolje mu je da ušuti!
Misli Lena i uzdiše
Pa prkosno pismo piše:
«Dragi Franjo, zlato
moje,
tvoja ja sam, sve je tvoje!
S tobom bješe vrijeme
krasno.
Kucaše mi srce strasno,
Kod mahuna kad si mene,
Mlad muškarac pored
žene,
Poljubio strasno, zlato.
Kad bi strina znala za
to!
No zato je strašno sada
Samo tuga i dosada.
Stric je naglup, nema
zbora,
Strina stalno žugat' mora
I strašno su oni sveti.
Ako možeš ti doleti
Pa ugasi čežnju moju.
Uz poljupce u bezbroju.»
Pečatni vosak
zalijepiti.
«Stoj» -
zagrmi stric ljutiti
Pa nos Lenin, vidi jada,
Vreli vosak prži sada.
Šesto
poglavlje
Nemirna noć
U sobi je mrak, tišina,
Tu spavaju stric i
strina.
Kud udicom opremljena
Na prstima stiže Lena.
Hop! Prsti su goli sada
Stric se strašno
isprepada.
Hop! Sa strine deku
trzne
Desna joj se noga mrzne.
«Sad je dosta» strina
viče
«Tih gluposti, glupi
striče!»
Pa mrmljaju jako ljuti
Okreću se, svatko šuti.
Hop – Pokrivač sasvim
spao
I bijes im je porastao
Ključevima strina tuče,
Stric već bježi i jauče.
Au! Kako noga boli
Na udici prst je goli.
Lena opet vuče, vuče,
Stric skakuće i jauče.
Bravu čvrsto steže Lena,
Zločesta i pokvarena.
I opet je mir, tišina,
Mirno sniju stric i
strina.
No ujutro bješe jasno
Što pričaše oni kasno.
Stric prozbori: «Slušaj
Leno!»
Hladno, tiho i smireno.
«Šmrc» Lena ga ublažit
hoće
«Neću više činit zloće!»
«Dosta nam je
nepoštenja.
Pakiraj se! Doviđenja!»
Sedmo
poglavlje
Privremena pomutnja
Savjet dobar svakoj
curi:
Dok je mlada nek požuri,
Zaručnika neka svaka
Izabere od momaka.
Prvo: jer to zakon veli.
Drugo: jer to svaka
želi.
Treće: jer još osim
želja
Svaka treba voditelja.
Razloga je za to mnogo:
Tko na primjer sad bi
mog'o
U prepunu gostionu
Spremit' curu svačem
sklonu?
Želje jedno, stvarnost
drugo
Muža treba tražit dugo,
Pa samoću, dok se traži,
Nešto drugo često blaži.
U tu svrhu ima Lena
Kanarinca dva malena
Nip i Pip što bjehu
zvani
Iz ruku ih nježno hrani.
Zlatni bjehu, k'o igračke;
A Mica je
ime mačke.
Jednom ju je posjetio
Brzo, tiho, ta dva
stvora
Dođoše do dogovora,
Pa potomu ubojice
Za vrat vuku jadne
ptice.
Idu poslije ovih strava
Do stola gdje bješe kava.
Mica nježnim šapicama
Bira kekse sebi sama,
A Mićo je glavu cijelu
Zabio u malu zdjelu.
Kad to vidje, Lena
staje,
Što baš pismo pisala je,
Još vosak i svijeću ima
Pa se čudi klipanima.
Mica bježi, brža, manja,
No Mićo se još ne sklanja;
Čvrsto je od vrhnja
zdjela
Na njegovu glavu sjela.
Zaslijepljen sa stola
pada.
Kvrc. Zdjela u sto
komada.
Ta nedjela dok ga plaše
On razbija boce, čaše.
Na kaminu sav u stravi
On iduću grešku pravi.
I treskom se sad razbija
Venera od Medicija.
S kamina se potom, jao,
On lustera dočepao
Sve sad zvecka, krcka,
lupa!
Razbijena stvar je skupa.
Hoće Mićo sad pobjeći,
No ne može. I k nesreći
Svijeću, vosak Lena
sprema,
Fišek mota, spasa nema.
Pa vrećicu poslije toga
Navrh repa dlakavoga.
Vosak vrući Lena lije,
Fišek čvrsto sjeo nije.
Zatim svijeću približava
Vrećica se rasplamsava.
Mićo bježi, papir vuče
I od bola on mijauče.
Osmo poglavlje
Zaručenje
Što je lijepo ponekada,
Kad je hladno, kiša
pada,
Kad ne čeka ništa drugo
U perini ostat' dugo.
Tad se mnogo kombinira
I ne daju misli mira,
Pa svugdje se tad
odluta,
Odvaguje po sto puta,
Dok sve opet ne dosadi
Pa se prvo noga vadi,
Od postelje tad se šeta
Tamo gdje je toaleta.
Važno je izgledat fino,
No to nije sve, jedino
I ljepša
su naša lica
Kraj umjetnih pletenica.
A umjetnost tek je prava
Što ljepotu uvećava.
No kad često to se radi
Tad nervira i dosadi.
«Prilika bolja doći
neće,
Uzimam Piskića i poduzeće!»
Gospodin Piskić sretan
je na to
Dugo je čekao svoje
zlato.
Proljeće bješe, trava
zelena,
Gospođom Piskić postade
Lena.
Deveto
poglavlje
Bračno putovanje u Heidelberg
Grad kulturni, centar
znanja
Cilj je bračnog putovanja.
Kako lijepo vidjet to je
Do dvorca se penju
dvoje.
«Gledaj dragi, nemoj
sjesti,
Raspale dvore iz
povijesti!»
«Da» on reče «draga
moja,
Već osjećam kapi znoja»
Starim gradom kad se
šeta
Prija piće iz bureta.
Za prešutit' isto nije
Da se spuste do kočije.
Dok se juri do hotela
Priroda se gleda cijela.
Šparoge, šunke i kotleti
I njih treba znat
voljeti.
Piskić vino naručuje,
Lena tu je, no ne čuje.
Pa blago vino pije se
sada
Iz najboljih vinograda.
Hvalit se mora, boljega
nema.
Helena čita, pomalo
drijema.
«Još jednu bocu, vino je
krasno»
Helena šuti jer već je
kasno.
Konobar u fraku, ukočeno
Po narudžbu već je kren'o.
I blago vino pije se
sada
Iz najboljih vinograda.
«Još jednu rundu!» - ali
Lena
Zaspala skoro naslonjena.
Dok konobar već se kreće
Helena više trpjeti
neće.
Pa gostu veselom, dobre
volje
Konobar svijetli da vidi
bolje.
Potom se svijeće plameni
gase
Pa Piskić liježe, ne
mrda se.
Deseto
poglavlje
Pohvala
Gdje na svijetu žena
nema
Zaštićenih, bez problema
Koje misle: kasno nije,
Poštenje će doć kasnije?
Hvalit tu se treba Lena!
Nije takva već poštena.
Čak, dapače, rado, često
U crkvi je njeno mjesto.
U Ivana blage oči,
Tri koraka za njom
kroči,
Svete pjesme dragom Bogu
Iza njenih pjeva nogu.
A Helena, već je znamo,
Ne misli na sebe samo,
Već je dobri vjernik,
pravi,
Tuđi grijesi joj u
glavi;
A takvi se ljudi trude
Da i griješnik dobar
bude.
Reče jednom: «Amo daji,
To što piješ u potaji!
Slutila sam ovo Ivo,
To će Bogu biti krivo».
Te ga riječi bole,
stegnu,
Bit će bolji, on prisegnu.
No ne samo na riječima
Treba pomoć' svim
bližnjima.
Helena plete za bližnjeg
brata,
Sad veste tople, sve do
vrata,
Jer vjetar vani sve
nosi, mete,
Lena čak tople šalove
plete,
Jer šalove zbog hladnoće
Svatko rado nosit' hoće.
Skroz ponizno, bez taštine
O časniku čak se brine
Što bješe sa cijelom
grupom
U njihovu gradu skupom.
Lena žali iznad svega
Siromahe bez ičega.
Radi što joj liječnik
kaza
Pa od nogu do obraza
U toplom se vinu banja,
Potom vino to poklanja,
Osvježava bijedne ljude
Pa i njima toplo bude.
Jedanaesto
poglavlje
Produhovljeni savjet
Brak radosti mnoge pruža
I za ženu i za muža!
Raduju se svi kršćani,
Što su brakom povezani,
Pa oni nakon devet
mjeseci
Svu radost vide u svojoj
djeci.
No nekad se zalud trude
Pa im brak bez djece bude.
Za Helenu strašna kazna
Nakon truda kad to
sazna.
No bješe u njenom kraju
Dobar čovjek, k'o u
raju,
Što zbog znanja svi ga
cijene
Dal' djevojke ili žene.
(no boležljiv on već
bješe).
Brižne riječi Lenu
tješe:
«Kćeri draga, tebi treba
pomoć Božja i dar s
neba.
Zato slušaj mene sada:
Strmom stazom pored
grada,
Ti s bližnjima Boga
časti
Pa uz brdo hodočasti,
Jer tamo od pamtivijeka
Plodnosti je kolijevka.
Tko se tamo popet znade,
Tko kolijevku ljuljat
stade,
Hodočašće dok još traje
On promjenu prepoznaje.
Tako u davna, prošla
vremena
Djevica jedna vrla,
poštena
Kojoj nitko ne reče za
to
I sve joj bješe
nepoznato
U svome dječjem, teškom
neznanju
Zaljulja kolijevku pri
igranju
Iako ljuljaše samo
kratko
Uskoro dobi dijete
slatko.
Vjernik je isto, drski jedan
Šaleć' se, počeo
ljuljati bijedan,
Poslije takvih zlobnih
djela
Ne bješe prošla godina
cijela
Dogodi to se:...Ah,
zvoni zvono!
Na zornicu mene zove
ono.
Za danas dosta je. Bog
nek te smiri
U miru voli i vjeru
širi.“
Dvanaesto
poglavlje
Hodočašće
S brijega ljude
milostivo
Zove kapela i zove pivo.
Iz doline ka visini
Gurajuć se sad kršćani
Hodočaste potiskani,
Bližnji još se bližnjim
čini.
Iz dna srca, iz dna
svega,
Iz dna duše najdubljega
Dišu toplo, smjernih
lica,
Hodočasnik i časnica.
Ispred sviju zaprašeni,
Toplih srca, skroz
rumeni,
Često kušnja svih
patnici
Muškog reda pripadnici.
Djevojaka ide grupa,
Usne pune, grijesi
strani,
Pod grudnjakom milost
lupa,
U rukama kišobrani.
A zbor pjeva divno,
krasno,
Dok brat Jure moli
glasno.
Tamo gje se svjetlost
slama
Lena brzo hoda, pati,
Hodočasti skoro sama
Jer jedini tko je prati
Zadubljen je, osunčani,
Prijak Franjo, dobro znani,
Ljudi što ga dobro znaše
«Svetim» Franjom ga
prozvaše.
Idu prisno sad udvoje
Svak moli za grijehe
svoje.
Na vrhu smo, Bogu hvala,
Puni slave i pohvala,
S puno vjere svi se
trude
Da izvršen zavjet bude.
Piće piju potom oni
U obližnjoj gostioni
Što ga puno, puno dana
U samoći samostana
Osamljen dok Boga slavi
Brat zvan Jakov često
pravi.
Hodočasnik i časnica
Smotre pritom smjernih
lica.
Konačno sparinu dana
Mijenja večer blaga,
rana.
Zlatni mjesec, topla
tama,
Lena pjeva, sad ne pati,
Ona hoda skoro sama
Jer jedini tko je prati
Mjesecom je obasjani
Sveti Franjo, prijak
znani.
Idu kući njih sad dvoje,
Svak moli za grijehe
svoje.
I red muški isto tu je
Kraj djevica Boga štuje,
Malo duže zakasnili,
Molitvi se pridružili.
Pa zbor pjeva divno,
krasno
Dok brat Jure moli
glasno.
Odnekud se, dok zbor
zbori,
Kočija na putu stvori.
Kočijaš što konje vodi
Grub i opak po prirodi,
Tajno misli, neće mira,
Pa ne skida svog šešira.
Gledaju ga, ljutih lica,
Sada vjernik i vjernica.
Kočijaš pak neće stati,
Hoće vrance ubrzati.
Barjak družbe djevojačke
Gura Jure naopačke
Kroz kotače zadnje,
veće.
Krr - Vozilo dalje neće.
Vuku djeve stalno jače
Sa sjedala njega svlače,
Pa štakama djeva Draga
Iza vrata udara ga.
Pretjerala djeva Jela,
Udara gdje nije smjela.
Sva od boja zadihana
Bode vrhom kišobrana.
Da bolnije još ne plače
Kočijaša štite hlače.
Gledaju se bistrih lica
Hodočasnik i časnica.
Zbor već ide, pjeva
krasno,
Dok brat Jure moli glasno.
Zli kočijaš to ne čuje,
Sve ga boli, jadikuje.
To gradskome javlja sudu
Da kažnjeni krivci budu,
Pa sud šalje pozivnice
I za Juru i djevice.
Osuda je punovrijedna:
Jure dobi čak tri
tjedna,
A djevà i braće grupa
Za troškove jamči skupa.
Ah, gledaju tužnih lica
Hodočasnik i časnica.
Trinaesto
poglavlje
Blizanci
Znaju svi što zemljom
hode
Da donose djecu rode
Pa su tako noći prošle
U Piskića bebe došle.
Prijak Franjo nježno gleda,
Pogled mu se podić neda:
«Koja radost djeca ova,
Plod dvostrukog
blagoslova.
O Piskiću, dvaput slavi
Čestitam ti jer si pravi!»
A u podne Piskić kreće,
Zadovoljan, prepun
sreće.
Nož, vilicu rukom hvata
Tu su riba i salata
Ah, koščica što napravi,
Piskić kašlje, sav se
plavi.
Zatim jak ga kašalj
hvata,
Leti iz njeg sva salata.
Krah! Život njegov tu se
gasi.
Ivo bocu vina spasi.
Misli Ivo, tužno staje:
«Kako život kratko traje!»
Četrnaesto
poglavlje
Nevjerni prijatelj
«Franjo!» Lena plače,
cvili
«Prijatelju moj
premili!»
Franjo se kune blaženo,
čisto:
«To bijah, jesam i bit
ću isto!»
Laku noć sada, deset je
sati
Skoro se vidimo. Bog će
to dati.
Franjo se spušta, gleda
kroz vrata
Gle, budna još je
služavka Kata.
Drago mu, jer ponekada
Svakog zavede služavka
mlada.
Ivo polako stiže bliže
Kada to vidje tlak mu se
diže.
Strašno ga muči
ljubomora,
Bocom se osvetit mora.
Krah! Zabija se oštro
staklo
Dno je mozga već dotaklo.
Životna nit se prekinu
sada.
Helena dolazi. Svijeća
pada.
Petnaesto
poglavlje
Pokajanje
Sve je ljudsko
pokvareno!
Saberi se Leno, Leno!
Do dna duše pogođena
I od bola ukočena
Iz ormara baca sada
Sve. Od šminke do
pomada.
Odlaz'te, za strasti što
ste
Dizajuće stvari proste
Odlaz'te vi zala vrela
Strast što bjeste
griješnog tijela.
Samoljubljem što se zove
Neka gori u vjekove.
O kako je lijepa slika
Cipela od pokajnika.
Gle, Lenino to je lice,
Te mršave pokornice.
Šesnaesto
poglavlje
Kušnja i svršetak
To običaj stari kaže
Liker dobro da pomaže.
«Ne» - kaže Lena i
uzdiše-
«To neću, neću radit
više!»
Daleko kleči ljubeći
Boga
Boca se ne miče s mjesta
svoga.
Na podu klečat' da kušnja
prođe.
Boca još čeka, neće da
dođe.
Slabo se knjiga čita u
tami.
Boca se sjaji u osami.
A često čita se previše
dugo.
Boca je jedno, a knjiga
drugo.
Opasno blizu boca je
sada.
O Leno, Leno, gle tuge,
jada.
I gle u noćnoj sad
odjeći
(već) mrtva strina hoće
reći:
«Ne Heleno, ne Heleno»
Viče duh njen ožaljeno.
No zaludu sve je sada.
Petrolejka na pod pada.
Bespomoćno, uplašena
Bogoljubna gori žena.
Ostaci njeni još se
dime.
Bezvrijedno sve je, ta
što bi s time.
Sedamnaesto
poglavlje
Pobjeda zloga
Vani je nevrijeme
strašno, gadno,
Sijeva i grmi, noć je i
hladno.
A na krovu, kraj
dimnjaka
Gle repatog podzemljaka.
Anđeo se Lenin stvori
Pa s mrakonjom on se
bori.
Mrakonja se trznu,
jurnu,
Pa grabljama Dobrog gurnu.
Jao, jao, Dobro pada
Pobjeđuje duh iz Hada
I jadnu dušu, da ne bi
makla
Odvlači na ulaz pakla.
Unutra baci je! Haha,
huhu!
I „sveti“ Franjo već je tu.
Epilog
Kad stric je za ovo čuo
Potišten je uzdahnuo.
Poslije tuge doda na to:
«Bješe meni već poznato!
Istina znana je – Dobro
tu je
Gdje god se Loše odbacuje
No moja radost nije mala.
Ja nisam takav. Bogu hvala!»
