Wilhelm Busch - Max und Moritz - Max i Moritz

Wilhelm Busch / Max i Moritz

(prijevod Blago Vukadin)

Predgovor

Ah, što sve se o klincima
Čita, čuje zločestima,
K’o o dva od njih, primjer mali,
Max i Moritz su se zvali.



Umjesto kroz mudre škole
Oni dobro da zavole,
Na to su se smijat’ znali,
Tajno bi se narugali.
I još k tomu sva zlodjela
Obadva su činit’ htjela:
Mučit ljude, životinje,
Krasti kruške, šljive, dinje.

Naravno da lakše to je
I još k tomu ugodno je,
Neg’ na misi il’ nastavi
Sjedit’ mirno k’o đak pravi.
Ali jao, jao, jao!
Kad kraj bi im pogledao.
Ah, pa to je strašno bilo
Što se njima dogodilo.

Zato sve to što radiše
Narisano je i piše.

Šala prva

Netko od nas mnogo radi
Oko drage nam peradi.
Kao prvo jer je jaje
To što ona nama daje,
Osim toga tu i tamo
Mi pečenku pojest‘ znamo.
Treće, ali isto tu je,
Da se perje primjenjuje
Za jastuke i da grije
Da dok ležiš hladno nije.

Isto tako baka Jela
U toplu je spavat‘ htjela.

 

Tri kokoši bjehu njene
I pijetao čak s tri žene.
Max i Moritz misle malo
Što bi tu se radit‘ dalo.
Je’n, dva, tri, ni trena više,
Komad kruha razdijeliše.

 

Čet’ri kriške narezali,
Svaka kriška k’o prst mali.
Potom ih za konce vežu,
Križaju ih, čvrsto stežu,
Pa pred kućom dobre žene
Već su zamke postavljene.

Kada vidje to pijetao,
Kriještati je odmah stao,

 

Kukuriku, kukuriku,
Koke stižu, dižu viku.

 

Koke grabe, pijevac žvače,
Svakom komad od pogače.

 

Ali kad su došli k sebi,
Razilaska više ne bi.

 

Lijevo-desno, tamo-amo
Nose jedno drugog samo,

 

Pa polijeću, lepršaju,
Jao, vuku i padaju

I na dugoj, suhoj grani
Sada vise poredani.
Vratovi im duži, duži,
Glas slabije sve ih služi,

Polažu po jedno jaje
I život im tad prestaje.

Baku Jelu usred snova
Prekinula vika ova.

 

Kad sve vidje, tek reć’ smože:
"Kakva groza, mili Bože!"

"Potecite suze moje
Jer radost mi i san što je,
I najljepša moja nada
Na drvetu visi sada!"

 

Brižna, tužna, potištena
Nož uzima jadna žena.
Skida mrtve režuć’ uže
Da ne vise tako duže.

Bolno gleda, tiho pati,
Tuga je u kuću prati.

Prva šala na kraju je,
Ali druga odmah tu je.

Šala druga

Kad je dobra baka Jela
Već bol svoju preboljela,
Reče sebi da zacijelo
Najbolje bi bilo djelo
Od umrle sad peradi,
Što odoše tako mladi,
Spravit’ jelo, nema druge,
S poštovanjem, s puno tuge.
Naravno da srce boli
Kad bez ičeg leže goli,
Čak bez perja, nasred peći,
Oni što u svojoj sreći
Po dvorištu čeprkaše
Il’ po vrtu letat’ znaše.

 

Baka Jela opet cvili,
Kraj nje stoji Šiljo mili.
Max i Moritz ćute što je,
"Brzo na krov" značilo je

I kroz dimnjak, kud ćeš bolje,
Koke, vide, leže dolje,

Bez grkljana i bez glave
Slatko cvrče nasred tave.

S tanjurom u tome trenu
Do podruma baka krenu
Da donese za priloga
Sad kupusa kiseloga.
Podgrijan po njenoj volji
Od hladnoga on je bolji.

A na krovu za to vrijeme
Lupeži ka cilju streme.
Max udicu sobom ima,
Sve bješe u planovima.

Vuci, vuci, već na cigli
Leži koka, prvu digli.
Vuci, vuci, sad broj dva,
Vuci, vuci, sljedeća,
I na kraju još četvrtu,
Vuci, vuci, i ti si tu.
Šiljo gleda to kraj peći,
Uspio je tek "vau" reći.

 

No lupeži, sasvim svježi,
S krova dolje, brzo bježi!
Predstava to bit će cijela
Jer već stiže baka Jela.
Ukopana žena stala
Kad je tavu ugledala,

Nigdje koka, tava pusta,
"Šiljo!"- viknu njena usta,

 

 

"Nemani, u tebi zlo je,
Čekaj, sad ćeš dobit svoje!"

Pa kuhačom tad prošeta
Po leđima malog pseta.
Kuknjava se može čuti,
Nevinim se Šiljo ćuti.

 

A u leglu dva lopova
Hrču slatko mirnih snova.
Od gozbe, od kokošaka
Tek se vide dva bataka.

Druga šala na kraju je,
Ali treća odmah tu je.

Šala treća

U selu je svatko znao
Čovjeka što Rac se zvao.

Nedjeljna odijela, hlače,
Nazuvke i pokrivače,
Radnu robu, protiv zima
Tople veste s džepovima,
Svu odjeću navedenu
Skrojio bi on u trenu.
Ako što je za krpati,
Produžiti, podrezati
Il’ sa hlača dugme malo
Otkinuto il’ otpalo,
Gdje i kada, zašto, kako,
Naprijed, nazad, sve jednako,
Krojač Rac sve krpa, šije
I to mu je najvažnije.
Zato je u selu bio
On svakome drag i mio.
Ali Max i Moritz snuju
Čime da ga napastuju.

Kraj krojača Raca kuće
Šumi potok i skakuće.
 

 

Tu je brvno iznad vode
Po kojemu puti vòde.

Max i Moritz ne otežu,
Tajno brvno pilom režu.
Pile, pile skroz podmuklo
Ne bil’ brvno sad napuklo.

Gotovo kad bješe djelo
Ču se vika tad kroz selo.

"Mek, mek, mek, mek!", viču, skaču,
"Dođi jarče i krojaču!"
Rac mogaše podnijet mnogo,
Naljutit se nije mog’o,
Al’ kad ovu dreku začu,
Planu ponos u krojaču.

S aršinom pred kuću kroči,
Preko praga on iskoči
Jer opet se, gle drznika,
"Mek, mek, mek, mek!" začu vika.

Već na brvnu on je sada,
"Kraks!", brvno se raskomada.

"Mek, mek!", opet vika ču se,
Rac u vodu okliznu se.

 

Odmah poslije štrapnja, pljuske
Doplivaše dvije guske,
K’o slamku ih spasa zatim
Oko nogu Rac uhvati.

Dvije guske čvrsto steže,
One s njim na kopno bježe.

Usput, pored svega toga,
Malo bješe ugodnoga

 

Jer Rac jadni, junak priče,
Zbog želuca bolno viče.

Hvalit treba Rac gospođu
Jer da boli brže prođu
Donijela je peglu vrelu,
Peglala po hladnom tijelu.

I kroz selo gore, dolje
Ču se: "Racu već je bolje".

Treća šala na kraju je,
No četvrta odmah tu je.

Šala četvrta

Istina je, to je znano,
Učit' treba neprestano.
Abeceda samo prosta
Marljivima nije dosta,
Tek čitanje il’ pisanje
Nije neko jako znanje
I ne samo računati
Treba čestit čovjek znati,
Neg’ i mudre sve poduke
Mora učit' on bez muke.

Da sve ovo dobro zna se
Bi učitelj, Svijetlić zva se.

Max i Moritz zbog tog svega
Ne mogoše smislit njega,
Jer tko pravi vragolije
Ni učitelj svet mu nije.
Učitelj pak, dobar tako,
Volio je duhan jako,
Što se mora, bez daljnjega,
Nakon posla, nakon svega,
Tom čičici starom, prostom,
Dopustiti čak s oprostom.

Max i Moritz ne prestaju,
Nove zlobe već smišljaju.
Može l’ pomoć lula sada
Da se učo isprepada?

Kao uvijek nedjeljama,
U crkvi za orguljama
Sviraše sav zvuku predan
Učo Svijetlić čestit, vrijedan.
Dva se klinca, misleć loše,
U kuću mu uvukoše,
Gdje od stive bješe lula
Što je Maxu dopanula.

Moritz iz svog džepa utom
Vadi bocu on s barutom.
Hitro potom puni, puni
Dok se lula ne napuni.
Zatim brzo sidro diži
Jer se misa kraju bliži.

Svijetlić uto, mirnog stava,
Vrata crkve zaključava,
Pa s notama i još s knjigom,
Poslije posla punog brigom,

Sad korača domu svome,
Radostan i sretan k tome.

Zahvalno on lulu steže,
Pa je pali, dim poteže.

 

"To je sreća," on uzdiše,
"Kad čovjek ne želi više."

 

"Bum!", urnebesno tad se lula
Strašnim treskom raspuknula,
Jedna čaša i šalica
Burmutica, tintarnica,
Ležaljka i stol i peć
S treskom lete zrakom već.

Kad se kroz dim vidjet može,
Tu je Svijetlić - hvala Bože!
Živ je, leži, na leđima,
Tragova od treska ima.

Nos i ruke, lice, uši
Crni kao vrag u duši,
A kosa mu, vidi strave,
Sagorjela sve do glave.
Tko da djecu podučava
I da znanost umnožava?

Kakve ljude naći nove
Za njegove sve poslove?
Iz čeg sad da dim povuče,
Nema lule dobrog uče?

Sve će vrijeme zaliječiti,
Samo lule neće biti.

Dok četvrta na kraju je,
Peta šala odmah tu je.

Šala peta

Tko sa stricem dijeli stan,
On je skroman, prijatan,
I tek tad se stric raduje
Da l’ u selu il’ gradu je.
"Dobro jutro!",  jutrom veliš,
"Dragi striče, da l’ što želiš?"
Donosi se što naredi,
Novine, pa lula slijedi.
Il’ ako mu u leđima
Nešto kvrcka il’ se klima
Ti se odmah, dobre volje,
Potrudiš da bude bolje.
Kad povuče dima više
Pa žestoko stric zakiše,
Još dok kiše tad se viče:
"Na zdravlje ti bilo striče!"
A kada se kasno vrati
Treba čizme izuvati,
Donosi se da obuče
Plašt i kapa i papuče.
Kratko, jasno: svi se trude
Ugodno da stricu bude.

Max i Moritz, za njih važi
Da u tome nema draži.
Zamislite vragolane
Što rade od strica Frane.

Svatko znade bubu ovu
Kokicom je, hruštom zovu.
Po stablima dalje, bliže
Stalno leta, puže, gmiže.

Max i Moritz, zna se gdje su,
Brzo ih sa stabla tresu.

U fišeke sve što staše
Tad gmizavce potrpaše.

Brzo s time, da nestane,
Pod pokrivač strica Frane.

 

Uskoro se do kreveta
S kapom noćnom stric došeta.

Očne kapke on zakriva,
Ispod deke mirno sniva,

Ali bube – krika-kreka -
Izvlače se iz dušeka.

Već ona što prva gmiže
Do stričeva nosa stiže.

"Au!", viče, "Što je sad?",
Kad opipa on gamad.

Bube mu se strašno zgade,
Iz kreveta stric ustade.

Ah, dolaze stalno nove,
Iza vrata, uz kukove.

Tamo-amo, na sve strane
Pužu, lete uz mrmljanje.

Stric ih bije u mukama
I nogama i rukama.

Gotovo je - olakšanje! -
Sad s bubama i gmizanjem.

I ponovo stric uživa,
Očne kapke on zakriva.

Šala peta na kraju je,
Ali šesta odmah tu je.

Šala šesta

U uskršnje divno vrijeme,
Kad pekari bez dileme
Cijeloga se dana trude
Da slatkiša puno bude,
Max i Moritz hoće, zna se,
Ukrast’ nešto od tog za se.

Ali pekar, sluteć što je,
Zaključao dvore svoje.

Ako netko hoće krasti,
Kroz dimnjak je njem' upasti.

Evo stižu dva dječaka
K’o gavrani iz dimnjaka.

Puf!, padaju crni strašno
U škrinju gdje bješe brašno.

I, gle, sad su oni cijeli
Obadva k’o kreda bijeli.

No sretna su zlobna djeca
Jer vidješe par pereca.

"Krah!", stolicu razlupaše,

"Pljus!", već leže usred kaše.

Sasvim tijestom oblijepljeni
Stoje jadni, ožaljeni.

Uskoro već pekar stiže
Kradljivcima bliže, bliže.

Je’n, dva, tri i dosta to je,
Dva gotova kruha stoje.

Dok vatra je još u peći,
Brzo tamo njih poleći.

"Ruf!", iz žara sada s njima
Smeđima i ukusnima.

Svak’ bi rek’o gotovi su,
Ali ne, još uvijek nisu.

K’o miševi otvor prave,
Gric-grickaju oko glave.

Pekar tada tek povika:
"Pobjegoše dva drznika!"

Šala šesta na kraju je,
Al’ posljednja odmah tu je.

Šala zadnja

Max i Moritz, jao vama!
Brzo kraj je podvalama!

Zašto dva njih iz zabave
Na vrećama rupe prave?

Seljak Mekić žuri, hita,
Nosi vreće pune žita.

Tek koraknu kratko, malo,
A zrnje je sipit stalo.

Sav začuđen staje, kaže:
"Ova vrića manje važe."

"Ej!", ugleda, sretan pritom,
Dva dječaka među žitom.

Pa zatim u malo veću
Dvije lole trpa vreću.

Max i Moritz zlo sad slute -
Poznaju do mlina pute.

"Ej, mlinaru, 'amo krići,
Melji brzo to u vrići!"

"Amo s njima!" Usred mlinca
Ubacuje dva zločinca.

Mlin se muči, škripi strašno,
Kvrcka, vrti, melje brašno.

Prah i zrnje, to su sada,
Mljeveni u sto komada.

No odmah ih, iz tih stopa,
Mlinareva perad ćopa. 

Svršetak

Kad u selu to su čuli,
Svi su ljudi odahnuli.
Baka Jela tiho, lako
Reče: "Mišljah, bit će tako."
"Nek se znade", viknu Rac,
"Nije dobro bit podlac."
Učo Svijetlić na to doda:
"Dobar primjer ova zgoda."
"Nadat se je kraju takom",
Reče pekar, "Kad si lakom."
Čak stric Frane dobri, prosti
Kaza: "To je zbog gluposti".
Vrijedni seljak, kad ču priče,
Reče: "To se mene baš ne tiče."
Cijelo selo, kratko, jasno,
Prozbori o njima glasno:
"Nema više, Bogu hvala,
Zlodjela i zlobnih šala."